Ide ljeto, miriše u zraku, sve se budi i cvjeta od sreće, samo ja sam ostao u mraku, mene sreća dotaknuti neće.
Što sam im'o prosuo sam lako, k'o budala što rasipa svoje, ljubav našu bacio tek tako, nisam znao živjeti u dvoje.
Ja se učim živjeti bez tebe i kunem se da te neću zvati, al' kad krenu pričati o tebi za tobom ću opet zaplakati.
Ja se učim živjeti bez tebe, griješio sam i nazad ne mogu, znam da sam te ranio u srce, a ti mene potukla do nogu.
Ovi dani prolaze mi sporo, na te mislim i sav sam u tome, bježao bih i od samog sebe kad bih im'o da pobjegnem kome.
|