Ne pamti mi mater ćaću, a, ni brata svog poginuli su za dom, ljeta dalekog na usnama pjesma, bila im do zadnjega od hrvatskog srca, nema većega.
Zapjevaj sad i ne boj se svi ćemo mi proći, pjesma ostat će. Zapjevaj sad i ne boj se zabranit nam pjesmu, nitko ne može.
Evo zore, evo dana, svi su pjevali s pjesmom na usnama, krv proljevali od blajburškog polja, do Golog otoka mamila je pjesma, suzu iz oka.
Na tu priču, mislio sam devedesetih pa, se sjetim Vukoavara, prijatelja svih orila se pjesma, iz sveg grla, na sav glas Bog je čuvao junake, bio je uz nas.
|