Sve suze i stid moje su oči izdržale do sad. Ali najdeblji zid kap vode prolije kad-tad.
Kao knjiga na jednome listu, moja je sudbina prazan dlan u svim drugima tražim istu kako umijem i znam, a to je premalo za sreću, Bože, zauvijek sam njen i na koljenima neću drugoj da se radujem.
Jer to je premalo za sreću, samo korak bliže dna - tko me tjerao da ljubim tlo po njenim nogama?
Na pijesku bi sam vukao kamen, zaboravljao glad i žedan bi tad gutao plamen, a pogledaj me sad!
Bez tebe sam ništa, tek lice u gomili, isti kao svi - napola čovjek, bez ljubavi.
|